Majka godinama zvala mrtvu kćer na telefon da bi čula njezin glas na sekretarici

TESTIRAM

NITKO od nas ne zna kako će reagirati u situaciji kad mu umre netko od najbližih – neposredno nakon tragičnog događaja, a ni danima, mjesecima i godinama kasnije, piše BBC.

Neprekidni pozivi na broj kojeg više nema

Kći Alison Rundle, Jenny, umrla je iznenada prije devet godina, u dobi od 25 godina. Tjedan dana nakon što je pokopana u blizini njihove kuće u Durhamu u Engleskoj, Alison ju je nazvala na mobitel.

Jenny, naravno, nije odgovorila, ali Alison je čula njenu poruku u govornoj pošti. Ostavila joj je poruku.

“Gdje si? Kamo si nestala?”

Nazvala je ponovno: “Što radiš?”

Alison jednostavno nije mogla vjerovati da njezine prekrasne kćeri više nema. Tijekom sljedeće dvije godine svakog ju je dana zvala na mobitel. Nikad nikome nije ništa rekla o pozivima.

Početkom ove godine Alison je odgovorila na objavu na Twitteru jednog radijskog voditelja o pronalasku tajnih pisama njegove desetogodišnje kćeri upućenih njenom pokojnom djedu. “To dijete sam ja,” pomislila je.

Alison je pristala podijeliti svoju priču o Jenny s javnosti u nadi da bi ona mogla pomoći ostalima koji su suočeni sa smrću nekog od svojih najbližih. Jenny je umrla od neotkrivene srčane bolesti dok je živjela kod kuće. “Ujutro smo ustali, a ona je bila mrtva. To je bilo strašno”, objašnjava Alison.

Alison joj je nastavila slati SMS poruke vjerujući da će se njezina kći jednog dana vratiti. Neki iz njezine obitelji nespretno su ustvrdili da je Jennyna smrt Božja volja.

Alison nije imala točno određeno doba dana u kojem bi zvala kćer, ali često bi je uhvatila panika ako bi otišla u krevet a da je nije nazvala. Ponekad bi plakala na telefon, a nekad bi samo pričala.

Jennyn mobitel bio je običan ružičasti klizni model koji je bio popularan u 2000-ima. Na njegovoj sekretarici bio je snimljen njezin glas.

Vrijeme ipak (ne) može izliječiti rane

Alison je u fiktivnim razgovorima s kćeri voljela iznositi svoje osjećaje. Njeni pozivi postali su ispovijesti.

“Bilo je stvari koje nisam mogla povjeriti nikom drugom. Zato sam zvala”, kaže.

Nakon što se istraga o Jennynoj smrti godinu kasnije nastavila, telefonski pozivi su se promijenili. Alison je vidjela da više ne može otvoreno tugovati jer je to uznemiravalo ljude oko nje.

Usprkos opuštanju koje su joj donosili dnevni razgovori, Alison je bila svjesna toga da se mora prisiliti prestati birati kćerin broj. Odjednom ju je prestala zvati. Kad je nedavno krenula tražiti mobitel, shvatila je da ga ne može pronaći.

“Mislila sam da ću se uzrujati, ali to je zapravo nešto što se mora završiti. Ona za nas nije mrtva, ali taj dio mog života jest. Sad je gotovo”, rekla je.

Jenny je zakopana u grobu u šumi, odmah do stabla hrasta. Kad ju je Alison jednom posjetila, zabrinula se da joj je hladno.

“Postavila sam bambusove štapove na mjesta gdje sam mislila da su joj noge i na njih sam zataknula par čarapa.”

Većina psihologa reći će da se svatko od nas na svoj način nosi s tugom. Još uvijek postoje neke stvari kojima se Alison ne može oduprijeti. Primjerice, Jenny je voljela instant umake, a Alison više nema snage držati ih u kući.

Iako majka više ne zove Jenny, obitelj još uvijek održava sjećanje na nju živim.

Alison na kraju priznaje da ima dobrog muža i unučad te da i dalje živi svoj život, ali sjećanje na Jenny nikad neće moći izbrisati, piše BBC.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*